Tekst ‘Movie Mutations: Letters from (and to) Some Children of 1960’ je prvo poglavlje knjige ‘MOVIE MUTATION The Changing Face of World Cinephilia’, Edited by: Jonathan Rosenbaum and Adrian Martinm, British Film Institute, London, 2003.
© 2003, British Film Institute
Copyright pisama:
© Jonathan Rosenbaum, Adrian Martin, Kent Jones, Alexander Horwath, Nicole Brenez, Raymond Bellour
Prijevod je tiskan dopuštenjem autora pisama.
‘Postaje li film mrtav jezik, umjetnost koja je već u procesu nestajanja?’ Wim Wenders, Chambre 666, Cannes, svibanj 1982.
Tema smrti, krize ili sudbine filma opsesivno se provlači filmskom poviješću, često potaknuta sviješću o nestanku njezina golema dijela zbog osjetljivosti filmskoga materijala, nebrige ondašnjih potencijalnih arhivista i povijesničara ili različitih društveno-političkih okolnosti, ali i (paradoksalno) zabrinutošću za umjetnički status filma zbog niza tehnoloških novotarija, još od uvođenja zvuka i boje, a osobito otkada su televizija, video, DVD, kompjutori i najnoviji mediji temeljno (i nepovratno) raslojili tipični način gledanja i proučavanja filma.
Što tema smrti filma znači danas, kada je izvjesno i nedostupno njegovo povijesno i zemljopisno preobilje, a užitak u čistom filmu (na filmskoj vrpci) rijetka filmofilska privilegija? Wim Wenders je snimio U toku vremena/Kraljeve ceste kao posvetu preostalim lokalnim kinima duž njemačko-njemačke granice, ‘film o smrti filma’, a tih se godina ugasilo i Kubelkino/Mekasovo crno Nevidljivo kino. Stara zagrebačka kina su mahom nestala tridesetak godina poslije Kraljeva ceste i zamijenjena su manjim brojem dvorana u multipleksima, a početak tog procesa u 1990-ima obilježuje gašenje kinotečnog programa i kina u drugim gradovima, tako da su u ovome dijelu svijeta ‘djeca 1960-ih’ — posljednja ‘djeca Kinoteke’. Tvrdnjom ‘Ako je filmofilstvo mrtvo, mrtav je i film’, Susan Sontag stavlja u središte zanimanja toga idealnog filmskog gledatelja kojeg obilježuje istraživačka, a ne samo puka fanovska strast, premještajući, makar u smislu programa, pozornost s (krize) autora i djela na (krizu) filmofilstva.
Projekt na temu filmskih/filmofilskih mutacija, promjenjive karte svjetskog filma/filmofilstva započeo je Jonathan Rosenbaum zaintrigiran sličnim filmskim ukusom i senzibilitetom četvorice iznimno upućenih filmofila rođenih 1960-ih u različitim dijelovima svijeta (i generacijskom bliskošću stranaca, koja je nadišla nacionalne i jezične granice, povezanom s njegovim zanimanjem za fenomen ‘globalnog simultaniteta’ kod međusobno nepoznatih, udaljenih filmofila ili redatelja). Pokrenuo je opsežno dopisivanje, koje je preraslo u seriju pisama objavljenih u francuskom časopisu međunarodnog i filmofilskog usmjerenja Trafic, koji su 1991. osnovali Serge Daney i Raymond Bellour. Pisma su potakla živu raspravu i nastavke u drugim zemljama, a otisnuta su u knjizi koju je uredio s Adrianom Martinom: Filmske mutacije: Promjenjivo lice svjetskog filmofilstva, 2003. godine.
John Cassavetes, Phillipe Garrel, Jean Eustache, Jean Rouch, Jean-Marie Straub i Daniéle Huillet, Robert Bresson, Manuel de Oliveira, Chris Marker, Jacques Rivette, Abbas Kiarostami, Jean-Luc Godard, Peter Kubelka, Wim Wenders, Abel Ferrara, Monte Hellman, Dennis Hopper, Jim Jarmusch, Hou Hsiao-hsien, Brian de Palma, Jean-Pierre i Luc Dardenne, Rainer Werner Fassbinder, Martin Arnold, Leos Carax, Oliver Assayas, Paul Sharits, Jonas Mekas, Tsai Ming-liang, Wong Kar-Wai… neka su imena njihove ljubavi prema filmu, koja ohrabruje ‘nečisto’ filmofilstvo, oživljujući Deleuzeovu misao da je film uvijek onoliko savršen koliko može biti (pa i filmofilstvo) te nadahnjuje traganje za nekim nevidljivim filmovima, u bilo kojem privremenom obliku.